Vedski spisi su među najstarijim svetim tekstovima na svijetu i njihovo podrijetlo seže duboko u povijest, mnogo prije nego što je nastao pojam “hinduizam.” Sam pojam “hinduizam” (sve duhovne i religijske tradicije istočno od rijeke Ind), relativno je nov i nastao je pod utjecajem kolonijalne uprave u 19. stoljeću, kada su Britanci pokušali kategorizirati raznolike religijske i kulturne prakse u Indiji pod jednim imenom. Prije toga, stanovnici indijskog potkontinenta su svoju vjeru nazivali Sanatana dharma, što znači “vječna dužnost” ili “vječni zakon,” a odnosila se na vedsko znanje i praksu.
“Božanska Osoba, Gospodin Śrī Kṛṣṇa, reče: Ovaj sam neuništivi nauk o yogi objasnio bogu Sunca, Vivasvānu. Vivasvān ga je objasnio Manuu, ocu čovječanstva, a Manu Ikṣvākuu.”, Bhagavad-gita, 4.1
Povijesno podrijetlo vedske literature
Prema tradicionalnom shvaćanju, znanje sadržano u Vedama smatra se božanskim po svom podrijetlu. Vede se ne doživljavaju kao djelo ljudskog uma, već kao božanska objava, vječno prisutna u kozmosu, koja dolazi izravno od Boga.
Ovo znanje nije proizvod ljudske intelektualne aktivnosti niti je stvoreno u određenom trenutku povijesti. Umjesto toga, ono je oduvijek postojalo, a drevni mudraci, rišiji, bili su ti koji su kroz duboku meditaciju i duhovno prosvjetljenje bili u stanju “čuti” ili percipirati ovo božansko znanje. U tom procesu, oni su postali posrednici između božanskog i ljudskog svijeta, prenoseći vječne istine koje nadilaze granice vremena i prostora.
Kroz učeničko naslijeđe, odnosno takozvanu paramparu, ovo božansko znanje prenosi se s jednog učitelja na učenika, osiguravajući njegovu čistoću i autentičnost. Svaki učitelj u ovoj neprekinutoj liniji prijenosa nije samo tumač ili učitelj sadržaja Veda, već i nositelj božanske energije i mudrosti koju prenosi na svoje učenike.
Na taj način, Vede nisu samo skup drevnih tekstova, već manifestacija božanske volje i mudrosti, koja se prenosi kroz generacije i ostaje prisutna u svijetu kao vodič za duhovni i moralni život. Učeničko naslijeđe osigurava da se ovo božansko znanje čuva neizmijenjeno, te da se nastavlja prenositi onako kako je izvorno otkriveno, čuvajući tako njegovu vječnu vrijednost i značenje.
Datiranje Veda
Jedan dio teorija službene povijesti smješta najstarije zapisane Vede, poput Rgvede, negdje između 1500. i 1200. godine prije nove ere, tokom tzv. vedskog perioda. Dakle, po njima – vedski spisi su stari najmanje 3000 godina, ali prema nekim drugim tumačenjima i nekoliko tisuća godina starije, konkretnije ih stavljajući u kontekst starosti od 5000 do 7000 godina.
Po najkonzervativnijim teorijama, vedsko znanje i filozofija sežu u period između 1500. i 500. godine prije Krista, što ih čini daleko starijima od pojave hinduizma kao religijskog sustava. Vede su nastale u drevnoj civilizaciji Inda (rijeka Ind – sanskrt: Sindhu) i predstavljaju sustav znanja koji obuhvaća filozofiju, rituale, duhovnost, znanost, medicinu (Ayurvedu), astrologiju, i mnoge druge aspekte života. U biti, Vede se mogu smatrati temeljnom zbirkom znanja koja je bila univerzalna i nije vezana uz religiju kakvu danas poznajemo.
“Nalazim se u svačijem srcu i dajem sjećanje, znanje i zaborav. Ja sam cilj proučavanja svih Veda. Tvorac sam Vedānte i poznavatelj Veda.”, Bhagavad-gita, 15.15
Hinduizam
“Sve prakse istočno od rijeke Ind”
Hinduizam, kao religijski i kulturni sustav, razvijao se tijekom tisućljeća nakon nastanka vedskih tekstova. Sam pojam “hinduizam” (sve prakse istočno od rijeke Ind), relativno je nov i nastao je pod utjecajem kolonijalne uprave u 19. stoljeću, kada su Britanci pokušali kategorizirati raznolike religijske i kulturne prakse u Indiji pod jednim imenom. Prije toga, Indijci su svoju vjeru često nazivali “Sanatana Dharma,” što znači “vječna dužnost” ili “vječni zakon,” a odnosila se na vedsko znanje i praksu.
Dok su Vede temelji iz kojih su proizašli mnogi aspekti kasnijih religijskih praksa, hinduizam kao religija obuhvaća širok spektar vjera, obreda, filozofija i božanstava. Hinduizam tako nije jednoličan sustav, već složeni mozaik različitih tradicija, mnogih od kojih su nadograđene ili reinterpretirane u skladu s vremenom i kulturom.
Vedski tekstovi su jedinstveni jer nisu ograničeni na vjeru u Boga određenog imena na strogo određen način, već su usmjereni na razumijevanje dublje stvarnosti, svijesti i prirode postojanja, priznajući sve duhovne i religijske pravce. Interesantna je činjenica i da “hinduisti” nisu nikad vodili vjerske ratove te smatraju koncept vjerskog konvertiranja besmislenim.
Zašto se hinduizam i vedsko znanje poistovjećuju?
Poistovjećivanje hinduizma s vedskim znanjem dijelom je rezultat povijesnog razvoja u kojem su mnogi elementi vedske tradicije postali sastavni dio hinduističke prakse. Na primjer, rituali iz Veda, poput homa (žrtvenih vatri), i dalje se prakticiraju u hinduističkim obredima, a koncepti poput dharme (dužnosti) i karme (djelovanja) također su integralni dijelovi hinduističke filozofije.
Međutim, važno je razumjeti da hinduizam kao religija koristi vedsku tradiciju kao jedan od svojih temelja, ali nije isključivo vezan uz nju. Hinduizam se razvio kroz mnoge promjene, uključujući utjecaje budizma, džainizma i različitih lokalnih tradicija, dok Vede ostaju izvorno i staro znanje koje nadilazi granice religija.
Stoga, iako Vede čine jedan od temelja na kojima se hinduizam razvijao, važno je prepoznati da su Vede i hinduizam različiti entiteti, pri čemu Vede ostaju izvorno i staro znanje koje nadilazi granice bilo koje pojedinačne religije, uključujući hinduizam.
Zaključak
Vedski spisi predstavljaju univerzalno znanje koje je postojalo davno, davno prije razvoja hinduizma i može se smatrati temeljem, ali ne i isključivim dijelom hinduističke religije. Razumijevanje ove razlike važno je za prepoznavanje bogatstva i dubine vedske tradicije, koja nadilazi okvir jedne religije i predstavlja univerzalne principe primjenjive na sve ljude, bez obzira na religijsku pripadnost.
Često postavljana pitanja
Jesu li Vede hinduistički sveti tekstovi?
Iako se Vede često smatraju svetim tekstovima hinduizma, one su zapravo mnogo, mnogo starije od hinduizma i predstavljaju temeljnu zbirku znanja koja se bavi univerzalnim zakonima prirode, duhovnosti i filozofije. Hinduizam koristi Vede kao jedan od svojih temelja, ali nije isključivo definiran Vedama.
Ako Vede nisu specifično hinduističke, koje još tradicije su pod njihovim utjecajem?
Vedska filozofija utjecala je na mnoge druge tradicije i religije, uključujući budizam, džainizam, a kasnije čak i na tradicije joge i meditacije koje su se proširile diljem svijeta. Vedska misao nije ograničena na jednu religiju, već je utjecala na širok spektar duhovnih i filozofskih pokreta.
Kako su se Vede očuvale kroz tisućljeća?
Vede su se tisućljećima prenosile usmenom predajom, kroz strogo kontrolirane tehnike učenja i recitacije koje su omogućile očuvanje njihovog sadržaja s izuzetnom točnošću. Tek kasnije su zapisane, ali su i dalje ostale pod jakim utjecajem usmenih tradicija.
Zanimljive činjenice
📌 Iako se hinduizam danas često povezuje s kastinskim sustavom, Vede su imale potpuno drugačiji pogled na društvenu organizaciju. U Rigvedi se prvi put spominje koncept “Varna” (društvene klase), ali ove su klase prvotno bile zasnovane na duhovnim i moralnim karakteristikama, a ne na rođenju. Tek kasnije, u hinduizmu, ove su klase postale rigidne kaste naslijeđene rođenjem, što je izazvalo mnoge društvene tenzije koje traju do danas. Vede nisu bile zamišljene kao osnova za diskriminaciju, već su se fokusirale na funkcionalnu podjelu društva po prirodnim sklonostima.
📌 Iako se suvremeni hinduizam često povezuje s patrijarhalnim sustavima, u Vedama su žene imale važnu ulogu kao mudraci (Rishike) i učiteljice. Postoje zapisi o ženama poput Lopamudre, Gargi i Maitreyi koje su bile filozofkinje i sudjelovale u vjerskim raspravama ravnopravno s muškarcima. U kasnijim razdobljima hinduizma, uloga žena postala je manje istaknuta, često ograničena na kućanske dužnosti, dok su Vede priznavale njihovu intelektualnu i duhovnu sposobnost.
📌 Vede su pune mantri, koje se smatraju svetim zvukovima s posebnom duhovnom moći. U vedskom razdoblju vjerovalo se da pravilno izgovaranje mantri može doslovno mijenjati stvarnost, kontrolirati prirodne sile i čak stvarati ili uništavati svjetove. U suvremenom hinduizmu, mantre se i dalje koriste, ali često s naglaskom na meditaciju i duhovnu smirenost, više nego na mistični učinak. Ova promjena ukazuje na evoluciju od ritualističkog prema kontemplativnom pristupu duhovnosti.
Pripremila: Zorana Sara Dolić
