Danas se u vaiṣṇavskim vedskim tradicijama slavi veliki sveti festival pod imenom Rādhaṣṭamī – dan kada se prije otprilike 5.000 godina na ovom svijetu pojavila Śrīmatī Rādhārāṇī (skraćeno Rādhā), najdraža vječna pratilja Gospodina Kṛṣṇe i otjelovljenje Božje unutarnje moći zadovoljstva. Prema vedskoj vaiṣṇavskoj duhovnoj tradiciji, Svevišnja Božanska Osoba – Gospodin Kṛṣṇa – izvor je svih ostalih manifestacija Apsolutne Istine, dok je Śrīmatī Rādhārāṇī izvor svih śaktija, ženskih manifestacija kozmičke energije. Rādhā je tako izvorna Božica, potpuna moć (śakti), a Kṛṣṇa je njezin posjednik, izvor te moći (śaktimān). Iako su Rādhā i Kṛṣṇa jedno, uzeli su dva oblika kako bi uživali u svom međusobnom odnosu – to je njihova tajanstvena božanska līlā (zabava).
Mislim da se možemo složiti kako je u ovom svijetu jedan od najvećih, ako ne i najveći, užitak upravo odnos između dviju osoba koje se vole, prvenstveno između muškarca i žene. Taj je odnos, u svojim raznim oblicima, opjevan u milijunima pjesama, opisan u milijunima knjiga i prikazan u tisućama filmova. U potrazi za takvim ispunjavajućim odnosom čovjek je sposoban „pomicati planine“. A izvor tog odnosa, u svom najčišćem obliku, potječe iz transcendentalnog svijeta.
Ženska božanska energija
Iako se hindu društvo uobičajeno percipira kao patrijarhalno, unutar njega postoji i drevna tradicija šaktizma, odnosno obožavanja Božice. U vedskim tekstovima nailazimo na opise ženskih božanskih entiteta poput Uṣas, Vāk, Rātri, Aditi, Sarasvatī i Pṛthivī. Tijekom razvoja hinduističke religijske prakse sve veću važnost dobivaju Božice poput Pārvatī, Tāre, Chinnamaste, Mahāvidya i Mātrikā, što je u konačnici rezultiralo uspostavljanjem kulta Mahādevī – Velike Božice. Mahādevī se pojavljuje u različitim oblicima, među kojima su najpoznatiji Durgā, Kālī i Umā, a u svim manifestacijama tumači se kao personifikacija božanske śakti, odnosno kozmičke energije.
Iz vaiṣṇavske perspektive, postojanje božanske ženske energije (śakti) nužno implicira postojanje njezina izvora (śaktimān). Božica se u pravilu pojavljuje u relaciji s muškim božanstvom: Sītā s Ramom, Lakṣmī s Nārāyaṇom, a Rādhā s Kṛṣṇom. Budući da se Kṛṣṇa u vaiṣṇavskoj tradiciji smatra izvorištem svih manifestacija Boga, Śrī Rādhā, Njegova vječna pratilja, istodobno se prepoznaje kao izvorište svih śaktija, odnosno ženskih kozmičkih energija. U tom se smislu Rādhā poima kao izvorna Božica.
Vaiṣṇavizam se stoga može interpretirati i kao specifična forma šaktizma, u kojoj se pūrṇa-śakti – najpotpuniji oblik božanske ženske energije – obožava kao dominantni aspekt božanskog. U pojedinim kontekstima, ovaj ženski aspekt nadilazi muški princip. Tako se, primjerice, u vaiṣṇavizmu Lakṣmī (primarna ekspanzija Rādhe) definira kao božanska posrednica, bez koje nije moguć pristup Nārāyaṇi. U okviru Gauḍīya vaiṣṇavizma, Rādhā se uzdiže do statusa Vrhovne Božice, pri čemu se naglašava da Kṛṣṇu podređuje i nadilazi svojom ljubavlju.
Suština ljepote, blaženstva i samilosti
“Suština ljepote i rase, blaženstva i samilosti, utjelovljenje slatkoće i sjaja, gracioznosti u ljubavi. Neka moj um uzme utočište u Rādhi, srži svih esencija.” – Prabodhānanda Sarasvatī
“Rādhinō ime najveće je blago. Kṛṣṇa svira njezino ime na svojoj flauti i neprestano ga se prisjeća. Ona je nit u svakoj tkanini, svakoj yantri i mantri, svakoj Vedi i Tantri. Śukadeva je poznavao ovu tajnu svih tajni, ali je smatrao da je najbolje da ostane neotkrivena. Kṛṣṇa se inkarnirao kako bi ju kušao, ali njezina dubina izmiče čak i Njemu.” – Harirām Vyās
U tradicionalnoj vaiṣṇavskoj književnosti, Kṛṣṇa se uspoređuje sa suncem, a Rādhā sa sunčevom svjetlošću. Oboje postoje istodobno, ali jedno proizlazi iz drugoga. Ipak, pogrešno je reći da sunce prethodi svojoj svjetlosti – čim postoji sunce, prisutna je i svjetlost. Štoviše, sunce nema smisla bez svoga sjaja, topline i svjetlosti, baš kao što toplina i svjetlost ne mogu postojati bez sunca. Sunce i njegova svjetlost, dakle, koegzistiraju: jedno i različito, ali nerazdvojno povezano.
Na isti način, odnos između Rādhe i Kṛṣṇe označava “nepojmljivi identitet u različitosti” (acintya-bhedābheda). Oni su u biti jedno Biće – Bog, koji se očituje u dvama oblicima radi međusobne razmjene ljubavi. Tradicija stoga navodi:
“Gospodin Kṛṣṇa očarava svijet, ali Rādhā očarava čak i Kṛṣṇu. Stoga je Ona Vrhovna Božica svega. Rādhā je potpuna moć (śakti), a Kṛṣṇa je nositelj te moći (śaktimān). Njih dvoje nisu različiti, što potvrđuju razotkriveni spisi. Oni su doista jedno, baš kao što su mošus i njegov miris nerazdvojni, ili kao što se vatra ne razlikuje od svoje topline. Tako su Rādhā i Kṛṣṇa jedno, iako su preuzeli dva oblika kako bi uživali svoj međusobni odnos – to je njihova tajanstvena līlā.”
(Caitanya-caritāmṛta, Ādi-līlā 4.95–98)
Kako bi se povećala radost ljubavne razmjene, Rādhā se nadalje ekspandira u mnoge gopī djevojke iz Vraje. U ranijim vaiṣṇavskim tekstovima, poput Harivaṃśe i drugih Purāṇa, gopī se uglavnom spominju skupno, bez pojedinačnih imena. Opisuje se kako se Kṛṣṇa susreće s mnogim gopī odjednom, pri čemu svaka od njih misli da je On samo s njom. Međutim, u Śrīmad-Bhāgavatamu se u epizodi rāsa-līlā ističe posebna gopī, premda ju pripovjedač Śukadeva Gosvāmī ne navodi po imenu. Gauḍīya tradicija identificira tu gopī kao Rādhu, “onu koja najviše zadovoljava Kṛṣṇu”.
Detaljni opisi Rādhe i ostalih gopī nalaze se u Nāradiya, Padma i Brahma-vaivarta Purāṇi, kao i u kasnijoj vaiṣṇavskoj literaturi. Ipak, Rādhin središnji položaj unutar vaiṣṇavske teologije u potpunosti je afirmiran tek u 12. stoljeću, kroz djela Jayadeve Gosvāmija i Nimbārkācārye, čiji poetski spisi naglašavaju njezinu teološku i mističku ulogu. U djelima šestorice Gosvāmija iz Vṛndāvana nalazi se obilje materijala o gopīma, a osobito o Rādhi, koja je uzdignuta do statusa Vrhovne Božice.
U svojoj Stavāvalī (15.1–10) Raghunātha dāsa Gosvāmī, jedan od šestorice gosvāmija iz Vṛndāvana i veliki mistični pjesnik, opisuje Rādhu kao da stoji pred njim:
“Rādhā svojim šarmom očarava čak i Lakṣmī, Božicu sreće. Njezina unutarnja svilena odjeća jest njezina čednost. Njezino je tijelo delikatno oslikano šafranom ljepote i mošusom sjajne śṛṅgāra-rase (ljubavnog raspoloženja). Njezini se ukrasi sastoje od devet najdragocjenijih dragulja: drhtanja, suza, uzbuđenja, zanesenosti, znoja, zamuckivanja, rumenila, zanosnog ludila i nesvijesti. Njezin vijenac satkan je od cvijeća koje simbolizira njezine estetske kvalitete, a njezina je odjeća prožeta suptilnim mirisom finih vrlina. Njezine su usne obojene betelovim listom intenzivne privrženosti i ljubavi, a lukavost je njezina maskara. Uši su joj ukrašene slavnim naušnicama – zvukom Kṛṣṇina imena.”
Odnos između Rādhe i Kṛṣṇe ne može se poistovjećivati sa svjetovnim odnosima muškarca i žene. Svako tumačenje njihovog odnosa kroz prizmu materijalnih iskustava i želja znak je materijalističke požude i neznanja.
Śrīmad-Bhāgavatam, monumentalno djelo od dvanaest pjevanja i osamnaest tisuća stihova, detaljno opisuje prirodu materijalnog i duhovnog svijeta, procese stvaranja i uništenja svemira, život na različitim planetarnim sustavima, sudbine duše nakon smrti, omotače materijalnog svijeta i bića koja u njima prebivaju, kao i prirodu Boga i Njegovih različitih emanacija. Tek nakon svega toga, kao završna i najviša tema, uvodi se opis Kṛṣṇe, Njegovih odlika i Njegova života.
Autor Śrīmad-Bhāgavatama, Śukadeva Gosvāmī, nije se usudio detaljno pisati o Rādhi, koja se izravno spominje tek u jednom stihu, iz dva razloga. Prvi je taj što bi, već samim izgovaranjem njezina imena, bio preplavljen transcendentalnim zanosom i ne bi mogao završiti kazivanje. Drugi razlog odnosi se na prirodu Kali-yuge: ljudi ovog doba nisu sposobni shvatiti uzvišenost i čistoću transcendentalnog ljubavnog odnosa između Rādhe i Kṛṣṇe. Umjesto toga, skloni su uspoređivati ga sa svjetovnim vezama, čime se udaljavaju od pravog razumijevanja i istinskog duhovnog napretka.
Pripremio: Dario Duišin Džunić
