Što nas, unatoč svim razlikama koje postoje među ljudima, zapravo povezuje? Razlikujemo se prema jeziku, kulturi, mjestu rođenja, boji kože, spolu, religiji i načinu na koji gledamo na svijet. No prema vedskom učenju, sve su to samo privremene oznake. Ispod njih postoji nešto mnogo dublje – duhovna priroda koja nam je svima zajednička.
🎙️ IZ RAZGOVORA S INDRADYUMNA SWAMIJEM
Kada putujemo svijetom i susrećemo ljude iz različitih kultura, vrlo brzo postajemo svjesni koliko se međusobno razlikujemo. Govorimo različitim jezicima, imamo različite običaje, odrastamo u različitim društvima i često na potpuno različite načine promatramo život. Te razlike same po sebi nisu loše. One mogu biti ono što čovječanstvo čini zanimljivim i raznolikim. Problem nastaje kada zbog njih počnemo jedni druge promatrati kao suprotstavljene skupine.
Ljudi se često svađaju zbog toga kojoj državi pripadaju, koje su nacionalnosti, koje su boje kože, kojeg su spola ili kojoj religiji pripadaju. Podjele postoje na osobnoj razini, unutar obitelji, među društvenim skupinama, narodima i državama. Posljedice takvog načina razmišljanja vidljive su i danas, kada se diljem svijeta vode brojni ratovi.
Zato je, kada putujemo, mnogo važnije pokušati vidjeti ono što nam je zajedničko nego stalno naglašavati ono po čemu se razlikujemo. A ono što nam je zajedničko, prema vedskom učenju, nije naše privremeno tijelo i sve oznake koje uz njega vezujemo, nego ono što se nalazi unutar njega i što mu daje život.
Tko smo zapravo?
Jedno od najjednostavnijih, ali istodobno i najdubljih pitanja koje možemo postaviti jest: Tko si ti?
Većini ljudi to se pitanje može učiniti gotovo smiješnim. „Pa evo me, ovdje sam. Vidim se u ogledalu.“ No Bhagavad-gita, jedno od temeljnih djela vedske filozofije, polazi od potpuno drugačijeg razumijevanja čovjeka. Prema tom učenju, mi nismo samo tijelo.
Tijelo je privremeno. Ono se rađa, raste, mijenja, stari i na kraju nestaje. Ono što je aktivno unutar tog tijela i što mu daje život jest duša – na sanskrtu Atma (ili atman). U ovom materijalnom tijelu postoji duhovna energija, svojevrsna iskra života.
Jednostavan način da to razumijemo jest naš svakodnevni govor. Kada govorimo o tijelu, ne kažemo „ja ruka“, „ja glava“ ili „ja tijelo“. Kažemo: „moja ruka“, „moja glava“, „moje tijelo“. Ako je tijelo „moje“, onda se prirodno postavlja pitanje: tko je taj „ja“ kojemu tijelo pripada?
Prema vedskom učenju, to „ja“ je duša.
A duša nije prisutna samo u čovjeku. Prema toj filozofiji, svako živo biće posjeduje duhovnu prirodu. Bez obzira na vrstu života, unutar živog bića postoji životna energija. Upravo zato se na duhovnoj razini sva živa bića mogu promatrati kao jednaka.
Različiti smo izvana, ali jednaki iznutra
Na materijalnoj razini među ljudima postoje ogromne razlike. Netko je rođen u Hrvatskoj, netko u Indiji, netko u Africi, a netko u Americi. Netko govori hrvatski, drugi engleski, treći sanskrt ili neki potpuno drugi jezik. Netko pripada jednoj religijskoj tradiciji, netko drugoj, a netko ne pripada nijednoj.
Ali sve te karakteristike pripadaju našoj vanjskoj, materijalnoj stvarnosti. One određuju našu osobnost i životno iskustvo, ali ne predstavljaju ono najdublje što jesmo.
Razlikujemo se na materijalnoj razini, ali jednaki smo na duhovnoj.
Upravo zbog toga možemo govoriti o čovječanstvu kao o jednoj velikoj duhovnoj obitelji. Svi dolazimo iz istog izvora i svi smo povezani s istim Vrhovnim Stvoriteljem, Božanskim ili kako god netko odlučio nazvati tu najvišu stvarnost.
Ta ideja ne zahtijeva da svi ljudi vjeruju na isti način. Naprotiv, ona dopušta različitost, ali istodobno podsjeća da različitost ne mora značiti odvojenost.
„Kulturno mnogi, duhovno jedno“
Jednom sam upoznao Nelsona Mendelu i rekao mi je jednu misao posebno dobro opisuje takav pogled na čovječanstvo: kulturno mnogi, duhovno jedno.
Možemo biti različiti, a ipak pripadati istoj cjelini. Različitost sama po sebi nije problem. Problem nastaje tek kada svoje razlike počnemo koristiti kao razlog za sukob.
Zamislimo simfonijski orkestar. U njemu sviraju violine, flaute, oboe, bubnjevi i brojni drugi instrumenti. Svaki instrument ima drugačiji zvuk i drugačiju ulogu. Ne sviraju svi isto. I upravo zato nastaje glazba.
Pod vodstvom dirigenta, različiti instrumenti stvaraju jednu skladnu cjelinu.
Na sličan način možemo promatrati i čovječanstvo. Ne trebamo svi biti isti da bismo živjeli u miru. Ne trebamo imati isti jezik, istu kulturu, iste običaje ili isti duhovni put. Možemo biti različiti i istodobno surađivati.
Različitost nije prijetnja. Ona može biti izvor ljepote.
Moramo li imati isti duhovni put?
Jedna od velikih podjela kroz ljudsku povijest nastajala je upravo oko religije i duhovnosti. Ljudi su često pokušavali dokazati da je njihov put jedini ispravan, a tuđi pogrešan. No ako neka autentična duhovna tradicija čovjeka potiče na razvoj, suosjećanje, ljubav, poniznost i povezanost s Božanskim, možda nije najvažnije pitanje kojoj tradiciji pripadamo.
Umjesto da se neprestano pitamo koji je duhovni put „pravi“, možemo pokušati vidjeti što različiti putevi imaju zajedničko. Svaka osoba može odabrati onaj duhovni put na kojem se osjeća najprirodnije i koji joj pomaže da duhovno napreduje. Istodobno možemo poticati druge ljude da napreduju na njihovom putu.
To ne znači da moramo odbaciti vlastita uvjerenja. Možemo duboko vjerovati u vlastitu tradiciju, a istodobno poštovati tuđu.
Prava duhovnost ne bi trebala stvarati još veće zidove među ljudima, nego ih učiti kako da vide ono što se nalazi iza tih zidova.
Što bi doista moglo donijeti mir u svijetu?
Ako želimo mir u svijetu, nije dovoljno samo zaustaviti pojedini rat. Možemo potpisati sporazume, uvesti zakone i pregovarati, ali ako se ne promijeni način na koji ljudi međusobno doživljavaju jedni druge, uvijek će postojati mogućnost novih sukoba.
Ratovi ne počinju samo na bojištima. Njihovi korijeni često počinju mnogo ranije – u strahu, mržnji, pohlepi, osjećaju nadmoći i uvjerenju da su „oni drugi“ manje vrijedni od nas.
Zato je potrebna dublja promjena svijesti.
Ako drugog čovjeka promatramo samo kroz njegovu nacionalnost, religiju, boju kože ili neku drugu vanjsku oznaku, lako ga možemo početi doživljavati kao pripadnika neke druge skupine. Ali ako u njemu prepoznamo istu duhovnu iskru koju prepoznajemo u sebi, tada se odnos prema njemu počinje mijenjati.
Umjesto neprijatelja počinjemo vidjeti drugo ljudsko biće. Umjesto pripadnika „njihove“ skupine počinjemo vidjeti člana iste duhovne obitelji.
Zato mir, prema ovom učenju, ne može počivati samo na diplomaciji, politici, oružju ili strahu. Potrebna je duboka duhovna vizija čovjeka.
Metafora kamenja i valova
Postoji jednostavna slika koja dobro opisuje što se događa kada nemamo zajednički cilj.
Zamislimo da više ljudi baca kamenje u ribnjak. Ako svaki kamen padne na drugo mjesto, nastat će mnoštvo valova koji će se širiti u različitim smjerovima i međusobno sudarati. Površina vode postat će kaotična.
Ali ako svi kamenje bace na isto mjesto, valovi će se širiti iz jedne središnje točke u koncentričnim krugovima.
Slično je i s ljudskim društvom. Ako svatko slijedi samo vlastite interese i stalno naglašava ono što ga razlikuje od drugih, nastaju sukobi. No ako čovječanstvo pronađe zajednički cilj koji nadilazi naše privremene identitete, možemo početi stvarati harmoniju.
Jedan takav zajednički interes jest upravo naš duhovni život.
Materijalni život je prolazan. Tijelo koje danas imamo neće trajati zauvijek. No duhovna priroda čovjeka, prema vedskom učenju, nadilazi privremeno tijelo.
Zato bi društvo trebalo poticati ljude da razvijaju svoju duhovnu stranu, da budu otvoreni prema drugim tradicijama i da jedni druge podržavaju na tom putu.
Jedinstvo ne znači da svi moramo biti isti
Možda je upravo to najvažnija poruka cijele ove priče.
Jedinstvo ne znači istost.
Možemo imati različite kulture, jezike, običaje i duhovne puteve, a ipak biti povezani. Kao što različiti instrumenti zajedno stvaraju simfoniju, tako i različiti ljudi mogu zajedno stvarati skladnije društvo.
Ne moramo se slagati u svemu da bismo se međusobno poštovali. Ne moramo slijediti isti put da bismo jedni drugima željeli dobro. I ne moramo odustati od vlastitog identiteta da bismo prepoznali zajedničku ljudsku i duhovnu prirodu.
Možda je upravo u tome ključ mira: ne pokušavati ukloniti razlike, nego naučiti živjeti s njima bez mržnje.
Svi smo dio iste duhovne obitelji
Na kraju se vraćamo na početno pitanje: što svi ljudi imaju zajedničko?
Ne naše ime, nacionalnost, jezik, boja kože, mjesto rođenja ili društveni položaj. Sve su to privremene karakteristike našeg života.
Ono što nam je zajedničko jest život koji se nalazi u nama – svijest, duhovna iskra, Atman, duša.
Ako tu istu iskru možemo prepoznati u drugom čovjeku, ali i u svim drugim živim bićima, tada se mijenja naš pogled na svijet. Postajemo svjesniji povezanosti svega što živi i počinjemo shvaćati da naše razlike ne moraju biti razlog za podjelu.
Kulturno možemo biti mnogi, ali duhovno možemo biti jedno.
Možda nam zato za mir u svijetu nije potrebno da svi postanemo isti. Potrebno je da, unatoč svim razlikama, ponovno otkrijemo ono što nam je zajedničko.
Jer prava poruka nije: „Svi moramo biti isti.“
Prava poruka je:
„Možemo biti različiti – i ipak pripadati jedni drugima.“
To je jedinstvo u različitosti.
Indradyumna Swami
