Čudna sličnost između psihodeličnih iskustava, hinduističke simbolike i drevnih učenja o svijesti
Postoje iskustva koja je teško opisati riječima. Ljudi koji su doživjeli snažna psihodelična iskustva često govore o geometrijskim uzorcima, beskonačnim fraktalima, osjećaju da je cijeli svemir međusobno povezan – ali i o susretima s neobičnim bićima.
Među tim bićima povremeno se pojavljuju likovi koji neobično podsjećaju na hinduistička božanstva: Šiva, Kali, Ganeša, Šakti. Višestruke ruke, neobične boje, treće oko, golema kozmička tijela, blistava energija i osjećaj da se iza svega nalazi neka inteligencija – sve su to motivi koje možemo pronaći i u hinduističkoj ikonografiji.
Je li riječ samo o proizvodu mozga pod utjecajem psihodelika? Je li moguće da ljudi nesvjesno koriste slike koje su negdje tijekom života vidjeli? Ili postoji nešto dublje – iskustvo svijesti koje različite kulture opisuju različitim simbolima? Pitanje postaje još zanimljivije kada se iskustva ljudi pod utjecajem DMT-a usporede s opisima svijesti koji se pojavljuju u drevnim indijskim tekstovima.
Ljudi doista opisuju susrete s hinduističkim božanstvima
Ovo nije samo tema psihodelične subkulture. Godine 2022. istraživači Robin Carhart-Harris, Roland Griffiths, Christopher Timmermann i njihovi suradnici analizirali su 3.778 opisa DMT iskustava objavljenih na Redditu između 2009. i 2018. godine. U 45,5 posto iskustava sudionici su opisivali susret s nekakvim „entitetom“, a među tim entitetima oko 17 posto bilo je opisano kao božansko ili religijsko biće.
Pojavljivali su se najrazličitiji likovi: izvanzemaljci, demoni, vilenjaci, mitska bića, duhovna bića i religijske figure. Među njima su istraživači zabilježili i hinduistička božanstva poput Ganeše, Šive, Kali, Indre, Nage i Šakti. Naravno, to nikako ne znači da ljudi koji uzmu DMT redovito „susreću hinduističke bogove“. Hinduistička božanstva činila su samo mali dio ukupnog broja opisanih susreta.
No postoji još jedan zanimljiv detalj. Među najčešćim vizualnim iskustvima bili su upravo fraktali, geometrijski oblici i složeni uzorci. A upravo takve prizore možemo pronaći i u mnogim prikazima hinduističkih božanstava.
Zašto hinduistička umjetnost izgleda tako „psihodelično“?
Hinduistička ikonografija prepuna je prizora koji se ne uklapaju u svakodnevno ljudsko iskustvo. Božanstva imaju više ruku i glava, neobične boje, treća oka, aure, složene geometrijske obrasce i kozmičke oblike. Ponekad se prikazuju u golemim dimenzijama, izvan uobičajenog prostora i vremena.
Jedan od najimpresivnijih primjera nalazi se u Bhagavad-giti. Kada Krišna Arđuni otkriva svoj univerzalni oblik – Višvarupu – Arđuna više ne vidi Krišnu kao običnog čovjeka. Pred njim se pojavljuje kozmički oblik s bezbrojnim licima, očima, rukama i ustima, u kojem se čini kao da je cijeli svemir sadržan u jednom jedinom biću.
Takav opis neobično podsjeća na neke od najintenzivnijih psihodeličnih vizija. To, naravno, nije dokaz da su drevni indijski mudraci koristili DMT. Ljudi su kroz tisućljeća istraživali izmijenjena stanja svijesti različitim metodama – meditacijom, postom, molitvom, ritualima, kontrolom daha i dubokom koncentracijom.
Ali sličnost je dovoljno zanimljiva da postavimo drugo pitanje: može li različitim putevima čovjek doći do sličnih iskustava svijesti?
Mozak možda ima vlastiti jezik za nepoznato
Postoji i jedno relativno jednostavno objašnjenje. Kada čovjek doživi nešto potpuno neobično, njegov mozak pokušava tome dati značenje. Ne ulazimo u psihodelično iskustvo kao prazna ploča. U sebi već nosimo ogromnu zbirku slika, simbola, lica, priča i religijskih motiva.
Čak i osoba koja nikada nije proučavala hinduizam vjerojatno je barem jednom vidjela sliku Šive, Ganeše ili Kali – u filmu, knjizi, na internetu, u joga studiju, na tetovaži ili društvenim mrežama. Ako tijekom izmijenjenog stanja svijesti čovjek vidi neobično biće s više ruku okruženo geometrijskim uzorcima, njegov um može pokušati ono što vidi povezati s nečim što mu je već poznato.
Drugim riječima, iskustvo može biti stvarno, ali način na koji ga tumačimo može biti oblikovan kulturom. To je važna razlika. Kulturni utjecaj ne mora značiti da je cijelo iskustvo samo kulturna konstrukcija.
Što ako se mijenja simbol, ali ne i iskustvo?
Ovdje postaje zanimljiva ideja psihologa Carla Gustava Junga o arhetipovima. Jung je smatrao da se određeni obrasci iznova pojavljuju u ljudskoj psihologiji i mitologiji. Različite kulture mogu im dati različita imena i oblike, ali se iza njih mogu nalaziti slične teme: majka, junak, preobrazba, smrt, ponovno rođenje, uništenje i stvaranje.
Hinduistička tradicija posebno je bogata takvim simbolima. Kali je istodobno povezana s vremenom, smrću, uništenjem, oslobođenjem i majčinskom snagom. Šiva u sebi povezuje naizgled suprotne principe – uništenje i stvaranje, duboku meditaciju i kozmički pokret.
Možda psihodelično iskustvo ne „stvara“ sliku Kali zato što je osoba negdje ranije vidjela njezinu sliku. Možda čovjek doživljava nešto poput smrti, transformacije, gubitka ega i ponovnog rođenja, a njegov um to iskustvo pokušava izraziti simbolom koji mu je dostupan.
U tom slučaju dvije osobe iz različitih kultura mogu imati vrlo sličan unutarnji doživljaj, ali ga opisati potpuno različitim slikama. Jedan će govoriti o Kali, drugi o anđeoskom biću, treći o kozmičkoj majci, a četvrti možda neće pronaći nikakvu riječ kojom bi to opisao.
Simbol se mijenja. Možda se iskustvo koje stoji iza njega ne mijenja toliko.
Ego nestaje – a ostaje osjećaj jedinstva
Još je zanimljivija sličnost između psihodeličnih iskustava i određenih filozofskih ideja indijske tradicije.
Ljudi nakon snažnih psihodeličnih iskustava često opisuju ono što se naziva rastapanjem ega – privremenim nestankom uobičajene granice između „mene“ i ostatka svijeta. Neki govore da su postali jedno sa svemirom. Drugi opisuju osjećaj da je sve povezano. Treći tvrde da su shvatili kako njihovo svakodnevno „ja“ nije njihov konačni identitet.
Ovdje je teško ne primijetiti sličnost s učenjima Advaita Vedante, nedualističke filozofske tradicije. U najjednostavnijem obliku, Advaita Vedanta govori o tome da odvojenost koju svakodnevno doživljavamo između sebe i krajnje stvarnosti nije ono što se na najdubljoj razini zaista nalazi. Atman i Brahman nisu dvije odvojene stvarnosti.
Za osobu koja prvi put doživi snažno psihodelično iskustvo, spoznaja poput „ja sam sve“ može izgledati kao potpuno nova i revolucionarna ideja. Ali indijska filozofija o sličnim pitanjima raspravlja već tisućama godina.
To ipak ne znači da je psihodelično iskustvo dokaz Advaita Vedante. Slična mistična iskustva postoje i u kršćanstvu, sufizmu, budizmu i drugim tradicijama. Možda je važnije pitanje zašto se ljudska bića, kroz različite kulture i različite metode, ponovno i ponovno susreću s nekim sličnim temama.
Jesu li drevni Indijci koristili psihodelike?
Ovdje dolazimo do jedne od najzanimljivijih, ali i najspornijih tema.
U Rigvedi se spominje Soma, sveta supstanca koja je imala važnu ulogu u drevnim vedskim obredima. No što je Soma zapravo bila? To pitanje do danas nije konačno riješeno.
Tijekom povijesti predlagane su različite mogućnosti – od određenih biljaka do psihoaktivnih gljiva. Poznati etnomikolog R. Gordon Wasson zastupao je teoriju prema kojoj je Soma bila povezana s gljivom Amanita muscaria. Međutim, ta teorija nije dokazana i među istraživačima postoji ozbiljna rasprava o identitetu izvorne biljke.
Zato je tvrdnja da je „Soma definitivno bila psihodelična gljiva“ puno sigurnija nego što to povijesni dokazi dopuštaju.
Ali postoji nešto drugo što je mnogo manje sporno. Drevne indijske tradicije razvile su brojne metode izmjene svijesti bez korištenja psihoaktivnih supstanci. Meditacija, kontrola daha, post, mantra, povlačenje osjetila i duboka koncentracija stoljećima su korišteni za istraživanje unutarnjih stanja svijesti.
Možda su drevni mudraci jednostavno razvili metode koje suvremeni čovjek tek ponovno počinje istraživati.
Susreti s entitetima mijenjaju ljude
Posebno je zanimljivo da neka psihodelična iskustva nisu samo vizualno neobična, nego ljudima ostavljaju dubok osjećaj da su susreli inteligentno biće.
U velikom istraživanju Sveučilišta Johns Hopkins, koje je obuhvatilo 2.561 osobu s iskustvom susreta s entitetom nakon uzimanja DMT-a, sudionici su ono što su doživjeli često opisivali kao biće, vodiča, duha, izvanzemaljca ili pomoćnika. Mnogi su vjerovali da je entitet bio svjestan i inteligentan te da je postojao neovisno o njihovom iskustvu.
Zanimljivo je i da su takva iskustva kod mnogih sudionika dovela do dugotrajnih promjena u njihovim stavovima prema životu, smrti, smislu i duhovnosti.
To još uvijek nije dokaz da takva bića postoje izvan ljudske svijesti. Ali možda je previše jednostavno cijeli fenomen zaključiti riječju „halucinacija“.
Jer riječ „halucinacija“ opisuje odnos iskustva prema uobičajenoj osjetilnoj stvarnosti. Ne objašnjava nužno zašto iskustvo poprima upravo određeni oblik, zašto se određene teme ponavljaju ili zašto neka od tih iskustava mogu toliko snažno promijeniti čovjeka.
Možda pitanje nije „jesu li to bogovi?“
Možda je upravo to pogrešno postavljeno pitanje.
Ne možemo na temelju psihodeličnih iskustava zaključiti da su ljudi doslovno susreli Šivu, Krišnu ili Kali. Ali možemo postaviti mnogo zanimljivije pitanje: zašto se iskustva izmijenjene svijesti ponekad toliko neobično podudaraju s opisima koje su mistici ostavili prije tisuća godina?
Je li riječ o zajedničkoj arhitekturi ljudskog mozga? O arhetipovima? O kulturnim simbolima kojima um pokušava izraziti nešto što ne može opisati? O različitim putovima prema sličnim stanjima svijesti?
Ili je moguće da priroda svijesti krije nešto što naša današnja znanost još nije sposobna objasniti?
Možda ćemo odgovor na to pitanje još dugo čekati. Ali upravo zbog toga susret između psihodeličnih istraživanja i drevne indijske filozofije postaje toliko fascinantan.
Jer možda najveća misterija nije što ljudi vide kada se promijeni njihova svijest.
Možda je najveća misterija što je svijest uopće.
Izvor: https://thesporereport.com/why-do-people-keep-seeing-hindu-gods-on-psychedelics/
