Zašto neki ljudi s velikim zanimanjem prihvaćaju vedsku filozofiju i bhakti yogu, dok drugi na redovnika reagiraju s nerazumijevanjem, podsmijehom ili čak neprijateljstvom? Prema vedskom učenju, odgovor se nalazi u različitim stanjima svijesti kroz koja promatramo svijet.
🎙️ IZ RAZGOVORA S INDRADYUMNA SWAMIJEM
Kada putujući vedski redovnik govori o bhakti yogi, meditaciji, mantrama i duhovnom životu, reakcije ljudi često su potpuno različite. Neki prilaze s iskrenim zanimanjem i postavljaju brojna pitanja. Drugi ne razumiju zašto bi netko odabrao život bez materijalnog bogatstva, obitelji i karijere. Neki će možda jednostavno pomisliti da je takav način života neobičan, dok će drugi prema njemu osjetiti čak i neprijateljstvo.
Zašto ljudi istu osobu i istu poruku doživljavaju na toliko različite načine?
Prema učenju Bhagavad-gite i drugih drevnih vedskih tekstova, razlog možemo tražiti u gunama, odnosno različitim načinima ili kvalitetama prirode koje utječu na našu svijest i način na koji doživljavamo svijet.
Tri načina na koja gledamo svijet
Bhagavad-gita govori o tri osnovna načina djelovanja materijalne prirode: neznanju, strasti i dobroti. Sve što postoji u ovom svijetu na određeni je način pod njihovim utjecajem, a njihov omjer oblikuje naše ponašanje, razmišljanje i način na koji doživljavamo stvarnost.
To se može usporediti s naočalama.
Netko nosi potpuno prozirne naočale, netko naočale sa zelenim staklima, a netko žute naočale kroz koje svijet izgleda drugačije. Objekt koji gledamo ostaje isti, ali naša percepcija nije ista.
Na sličan način ljudi svijet promatraju kroz vlastito stanje svijesti.
Osoba koja je snažno pod utjecajem neznanja može biti nezainteresirana za duhovnost, imati manje suosjećanja, biti sklona neiskrenosti ili različitim oblicima ovisnosti. Kada takva osoba susretne redovnika koji putuje bez uobičajenih materijalnih ciljeva, može ga doživjeti kao nešto čudno ili potpuno neshvatljivo.
Osoba pod snažnim utjecajem strasti svijet će promatrati drugačije. Njoj su često vrlo važni rad, uspjeh, novac, status i materijalna postignuća. Takva osoba može pogledati redovnika koji nema bankovni račun, obitelj, karijeru i gotovo nikakvu imovinu te se zapitati: „Što nije u redu s tobom? Zašto ne nađeš posao?“
Iz njezine perspektive, život bez materijalnog napretka može izgledati kao promašen život.
No osoba koja je više usmjerena prema dobroti i duhovnom razvoju može imati potpuno drugačiju reakciju. Ljudi koji se bave yogom, meditacijom, vegetarijanstvom ili različitim oblicima osobnog razvoja često će prići redovniku i početi razgovor. Zanimat će ih koliko dugo prakticira yogu, kako meditira i ima li neki savjet koji bi im mogao pomoći na njihovu vlastitom duhovnom putu.
Ista osoba, isti život i ista poruka – ali tri potpuno različite reakcije.
Razlika je u naočalama kroz koje promatramo stvarnost.
Ne gledati čovjeka kroz njegove mane, nego kroz dušu
No vedski redovnik ne bi trebao ljude promatrati na isti način na koji oni možda promatraju njega.
Jedan od važnih stihova Bhagavad-gite govori o tome kako istinski mudra osoba razvija jednaku viziju. Ona ne promatra druga živa bića samo kroz njihov vanjski izgled, društveni položaj ili ponašanje, nego prepoznaje duhovnu prirodu koja se nalazi u njima.
U tom se kontekstu govori o učenom i poniznom čovjeku, kravi, slonu, psu i osobi koju društvo smatra najnižom.
Na prvi pogled, teško je zamisliti veće razlike među tim bićima. Ali mudrac vidi ono što im je zajedničko.
Vidi dušu.
To je važna razlika između običnog i duhovnog pogleda na čovjeka. Ako nekoga promatramo samo kroz njegovo ponašanje, vrlo brzo možemo početi stvarati osude. Ako ga promatramo kao biće koje je također pod utjecajem vlastitih okolnosti, iskustava i stanja svijesti, tada se pojavljuje prostor za razumijevanje.
To ne znači da trebamo odobravati nečije loše postupke. Ali možemo razumjeti da čovjek često djeluje iz stanja svijesti u kojem se trenutno nalazi.
„Get a job!“ – kada materijalni uspjeh postane jedina vrijednost
Jedna od zanimljivih reakcija s kojima se redovnik susreće dolazi od ljudi koji život prvenstveno promatraju kroz materijalni uspjeh.
Ako je njihov sustav vrijednosti izgrađen oko posla, novca, obitelji, kuće, automobila i društvenog statusa, život osobe koja se svega toga odrekla može im izgledati potpuno besmisleno.
„Nađi posao“, mogli bi reći.
Ali iz perspektive redovnika pitanje izgleda potpuno drugačije.
Ako je najveći životni cilj oslobođenje od ciklusa rađanja i umiranja te povratak duhovnoj stvarnosti, tada vrijeme provedeno u duhovnoj praksi nije izgubljeno vrijeme. Naprotiv, upravo je to najvažniji posao.
Ono što jedna osoba vidi kao odricanje, druga može vidjeti kao najveći oblik slobode.
I tu ponovno dolazimo do pitanja svijesti.
Čovjek često smatra da je njegov način gledanja na život jedini normalan, a sve što odstupa od njega doživljava kao čudno.
Kako reagirati kada nas netko napada?
Posebno snažna postaje ova filozofija kada se čovjek susretne s negativnim reakcijama, mržnjom ili čak fizičkim napadom.
Redovnik govori o tome da je tijekom putovanja doživio i situacije u kojima su ga ljudi fizički napadali. Umjesto da takve ljude automatski počne doživljavati kao neprijatelje, pokušava ih promatrati kroz prizmu njihovog stanja svijesti.
Ako je osoba pod snažnim utjecajem neznanja ili strasti, smatra on, ona ne vidi stvarnost jasno. To ne opravdava njezine postupke, ali može pomoći da se na njih odgovori bez mržnje.
Zato kaže da čak i kada ga netko povrijedi, pokušava oprostiti.
Takav stav povezuje s poznatom kršćanskom porukom o okretanju drugog obraza. Kao dijete nije razumio zašto bi čovjek trebao tako reagirati. Kasnije je, kroz duhovnu praksu, počeo shvaćati tu poruku kao poziv da se na nasilje ne odgovara istom količinom mržnje.
Neočekivana priča iz operacijske dvorane
Njegovo razumijevanje opraštanja nije samo filozofska ideja. Ispričao je i neobičan događaj iz vlastitog života koji mu je pomogao da još dublje razumije kako čovjek može reagirati pod utjecajem okolnosti.
Budući da se godinama intenzivno bavio pjevanjem mantri i kirtanom, razvio je problem s glasnicama zbog kojeg je morao na operaciju. Liječnik mu je, prema njegovim riječima, rekao da nikada u svojoj karijeri nije vidio tako velik čvorić na glasnicama.
Redovnik je objasnio da pjeva satima dnevno, a liječnik mu je preporučio operaciju.
Tijekom zahvata dogodila se neočekivana situacija. Prema njegovom svjedočenju, usred operacije se nakratko probudio pod anestezijom i, ne shvaćajući što se događa, liječnika koji je nad njim stajao sa skalpelom doživio kao nekoga tko ga napada.
Instinktivno je reagirao fizički i udarcem mu slomio nos na nekoliko mjesta. Nakon toga ponovno je bio pod anestezijom.
Kada se probudio, liječnik je imao zavoj preko nosa, a medicinska sestra bila je ogorčena njegovim ponašanjem. No sam liječnik reagirao je drugačije. Shvatio je da pacijent nije bio svjestan onoga što radi i da je njegova reakcija bila posljedica stanja u kojem se nalazio.
„Bio je pod utjecajem anestezije. Nije znao što radi“, rekao je liječnik.
Upravo je taj događaj redovniku postao snažna životna lekcija.
Ako je moguće oprostiti čovjeku koji vas udari zato što nije bio svjestan što radi, možemo li na sličan način pokušati razumjeti i ljude koji nas napadaju iz vlastitog neznanja, straha ili pogrešne percepcije?
„Svatko je moj brat i svatko je moja sestra“
Ovakav način gledanja prirodno vodi prema ideji univerzalnog identiteta.
Redovnik kaže da se ne smatra prvenstveno građaninom neke određene države. Sebe doživljava kao građanina svijeta.
„Svatko je moj brat i svatko je moja sestra“, poruka je koja proizlazi iz takvog pogleda.
To ne znači da treba odbaciti nacionalni ili kulturni identitet. Ali znači da nijedan od tih identiteta ne mora biti važniji od onoga što nas u dubljem smislu povezuje.
Ako je u svakom čovjeku prisutna duhovna iskra, onda granice koje smo postavili među državama, narodima i kulturama postaju relativne.
George Harrison: „Svi su bhakte, neki to znaju, a neki ne“
U tom kontekstu posebno je zanimljiva uspomena na Georgea Harrisona, člana Beatlesa i čovjeka koji je bio duboko zainteresiran za indijsku filozofiju i duhovnost.
Redovnik se prisjetio susreta s Harrisonom u Engleskoj, gdje je Harrison darovao velik kompleks njihovoj duhovnoj zajednici.
Tijekom jednog zajedničkog ručka Harrison mu je rekao misao koja mu je ostala u sjećanju:
„Svatko je bhakta Krishne. Neki to znaju, a neki ne.“
Ta rečenica može se razumjeti na širi način. Ne mora značiti da svaka osoba nužno svjesno pripada određenoj religijskoj tradiciji. Naprotiv, ideja je da ljudi mogu biti duhovna bića čak i kada svoju duhovnost još nisu osvijestili.
Netko možda vjeruje u Boga. Netko vjeruje u neku drugu vrhovnu stvarnost. Netko osjeća da „nešto postoji“, ali ne zna točno kako to definirati.
Prema tom pogledu, duhovnost nije nešto što se čovjeku mora izvana nametnuti. Ona je nešto što se nalazi u njemu i što se može postupno probuditi.
Zadatak duhovnog učitelja nije prisiliti, nego probuditi
Upravo zato redovnik svoju ulogu ne vidi prvenstveno u tome da ljudima govori što moraju vjerovati.
Njegov je zadatak, kako kaže, pokušati zapaliti malu iskru koja već postoji u njihovom srcu.
Poput pilotnog svjetla koje stalno tinja, duhovna priroda čovjeka možda je prisutna čak i kada je prekrivena materijalnim željama, strahovima, navikama i svakodnevnim problemima.
Duhovna praksa tada nije stvaranje nečega potpuno novog, nego ponovno otkrivanje onoga što je već prisutno.
Meditacija, mantra, yoga, molitva, služenje, suosjećanje i život usmjeren prema višim vrijednostima mogu biti načini na koje čovjek postupno vraća pažnju prema toj unutarnjoj dimenziji.
Ako postanemo duhovniji, postajemo li i bolji ljudi?
Na kraju se cijela priča vraća na jednostavnu ideju.
Ako čovjek postane svjesniji svoje duhovne prirode, tada bi trebao postajati i bolji prema drugima.
Ako počnemo prepoznavati da i drugi ljudi imaju iste duboke potrebe, strahove i duhovnu prirodu kao mi, tada se povećava mogućnost suosjećanja.
Ako razumijemo da svi ljudi svijet promatraju kroz vlastite „naočale“, možda ćemo biti manje skloni osuđivati one koji vide drugačije.
A ako u drugima počnemo gledati dušu, a ne samo njihovu nacionalnost, religiju, društveni status ili ponašanje, možda ćemo pronaći zajednički temelj koji nadilazi sve naše razlike.
Jer možda najveća promjena u svijetu ne počinje promjenom drugih ljudi, nego promjenom načina na koji ih gledamo.
Duhovnost tada nije samo pitanje toga što vjerujemo. Ona postaje pitanje kakvi ljudi postajemo.
A ako više ljudi postane suosjećajnije, tolerantnije, svjesnije i spremnije vidjeti božansko u drugima, tada se mijenja i društvo u kojem živimo.
Kako kaže ova drevna duhovna ideja: neki znaju, a neki još ne znaju.
Zadatak nije prisiliti ih da znaju.
Zadatak je pomoći im da se sjete.
Indradyumna Swami
