Mudraci Śrīmad Bhāgavatama govore nam da prije stvaranja materijalnog svemira sve postoji u suptilnom potencijalu unutar svijesti Vrhovnog Gospodina. Kada On baci pogled na materijalnu prirodu, Njegova volja budi mehanizam manifestacije. Svemir se počinje „ispisivati“ u postojanje, sloj po sloj – od suptilnog prema grubom, od vibracije prema obliku, od misli prema stvari. Taj se proces odražava posvuda oko nas, pa čak i unutar nas samih.
U dobu strojeva, najjednostavnija metafora je ona 3D pisača. 3D pisač ne započinje s papirom ili tintom, već s informacijom: nevidljivim nizovima digitalnih podataka, kodova, oblika, boja i ideja koje se iz uma stvaratelja šalju u mehanizam koji ih prevodi u vidljivi oblik. Stroj ne izmišlja sadržaj; on samo otkriva ono što je već osmišljeno.
Isti princip upravlja kozmosom. Materijalni svemir nije nasumična eksplozija, već namjerno razotkrivanje, čin božanskog „ispisivanja“. Gospodinov pogled na prakṛti, odnosno materijalnu prirodu, nalik je pritisku na tipku „Print“. Informacija – nacrti galaksija, atoma i duša – već je kodirana u božanskom umu. Materijalna energija služi kao pisač, kao instrument kroz koji ta informacija poprima osjetilno uočljiv oblik. Kao što pisač ne može proizvesti ništa ako mu se ne pošalju podaci, tako ni priroda ne može djelovati bez svijesti. Bhāgavatam opisuje materijalnu prirodu kao inertnu, kao stroj koji se budi tek kada ga dotakne pogled Gospodina. Taj pogled jest svijest; taj pogled jest volja; i on sve oživljava.
A japa je zvuk koji „ispisuje“ duhovni svijet. Na isti način, naša svijest neprestano ispisuje našu osobnu stvarnost. Svaka misao i vibracija želje koju odašiljemo postaje linija koda u arhitekturi našega života. Zato Vede kažu: „manomaya prāṇa śarīra netra“ – um je arhitekt oblika.
Kada pjevamo mantru (poput Hare Kṛṣṇa mantre), šaljemo transcendentalnu informaciju u svoja srca i u suptilne slojeve svemira. Ti zvukovi nisu materijalni; oni su Śabda-Brahman, čista duhovna energija u obliku vibracije. U sebi sadrže cjelokupnu stvarnost: Kṛṣṇu, izvor svega, Njegova imena, Njegove zabave i Njegove bhakte.
Dakle, ova paralela služi kao podsjetnik da svaka vibracija koju stvaramo oblikuje svijet oko nas i u nama. Japa je sredstvo kojim preobražavamo instrument našega uma u medij kroz koji možemo vidjeti Kṛṣṇu. To zahtijeva određenu praksu, jer je u početku um uznemiren raznim mislima i kreće se u različitim smjerovima. Razgovarajući nedavno s nekim tko proučava suptilnosti uma i proces meditacije, došao sam do izraza: „benigna nelagoda“. Kada netko prakticira sjedenje i pjevanje svetog imena Gospodina, mora tolerirati benignu nelagodu, jer um želi otići ovamo ili onamo. Trebamo ustrajati u praksi vraćanja uma mantri sve dok ne postane ekāgratā, odnosno dok ne postane jedno s mantrama. Tada možemo pronaći veliku dobrobit u potpunoj uronjenosti u mantru.
Dakle, dok govorimo i dok pjevamo, mi „ispisujemo“ svoj svijet i pritom trebamo tolerirati benignu nelagodu. Veliki plod dolazi iz ustrajnosti. Ako možemo postići jednoumlje s mantrama, možemo postići potpunu apsorpciju. A sve duhovne dobrobiti proizlaze upravo iz te apsorpcije.
HG Vaisesika Dasa
